MG
2011-07-13 10:28:57 UTC
Bok,
Zar ovdje nitko ne stanuje.
Kaj je? Nestalo inspiracije ili aviona.
Zavidite li pticama?
Kad je Galeb Johnatan Livingston postao best seller i kod nas se prodavao
kao vruce hrenovke, pitao sam se kakvo je iskustvo navelo Bacha da napise
takav tekst. Kao da citas Malog princa s neke ovozemaljske, nebeske,
distance, a opet realisticniji i cini ti se poput druga iz zajednicke,
zracne igre ili prividenja iz najfantasticnijih snova vjecno mladih,
kreativnih umova. Prema zivotopisu, naravno pilot, bas kao i Exupery. Moralo
je biti nesto u vezi s letenjem. Opisi Jonathanovih vratolomija, slamanja
leta, obrusavanja, prevrtanja i drugih akrobacija upravljivih minimalnim
pomacima dijela krila ili samo jedenog pera cinili su mi se posljedicom
pretjerane upotrebe nekih opijata i plodom bogate maste genijalnog pisca.
Svejedno, tekst je raspaljivao mastu i vodio me u mislima u visinu, u njegov
polozaj. Tada sam poceo zaviditi pticama na supljim kostima, krilima i
perju.
Poslije tog iskustva pao sam na zemlju. Diplomirao sam i poceo se u realnim
soc uvjetima boriti za mjesto pod suncem. Tko je probao i imalo plivao
protiv, tada najpopularnije struje, sigurno zna da to nije lako, osim toga
uvijek je tesko plivati protiv struje i sad npr. Nekako sam prezivio prvih
15 g tog rata i polako poceo opet gledati u visinu. Htio sam gledati svijet
Jonathanovim ocima. Letio sam vise puta avionima i preko oceana i na krace
relacije. Krasno, ali nije pravi osjecaj, nema vjetra na licu, uvjek ti je
toplo, vode te ko ovcu na klanje, ni na sto nemas utjecaja. Samo blijeda
slika onog sto ocekujes nakon Jonathana.
Poceo sam voziti bicikl. Prvo na more, a onda sam u par godina zahvaljujuci
beskonacnim studentskim praznicima biciklom obisao pola Evrope. Kao da
letis, ali nisko. Glava uglavnom spustena. Opet sam poceo gledati gore i
stao se penjati na visoke planine. Mnogo blize onome sto zamisljam da je
pernati prijatelj imao na umu kad je pokusavao uciniti nemoguce. Tumaras li
dovoljno dugo po planinama naides i na rupe u zemlji. Viseci na konopcima u
vertikalama Velebite ili Kite na Crnopcu ili koje druge jame sto ih kod nas
srecom ne manjka, bio sam blize letenju, ali vezan konopcem. Prakticno imam
samo dvije slobode gibanja: gore i dole, a Jonathan? Brzo sam potrosio i
najvise planine u dostupnom mi svijetu. Dvaput sam se penjao na najvisu
tocku kontinenta i uzivao u pogledima na sve strane. Kad iznad tebe nema
vise nicega, osim plavog neba ili tmurnih oblaka, cini ti se da bi sad mogao
poletjeti, samo da mahnes rukama i odlucis da ti to mozes. Zime u planinama
dovele su me do turnog skijanja, e to je letenje, ali opet nisko pri zemlji.
Vise sam puta tokom godina pomisljao da bi skok padobranom mogao biti vrlo
zanimljiv. Kopkalo me to povremeno, ali nije doslo na red. Sumnjo sam, mogu
li? U jednom mi je razgovoru, pred par mjeseci Emina odusevljeno pricala o
letenju motornim zmajem. Slusajuci je odusevljenu i gledajuci joj ozareno
lice spomenuh da sam imao ideju skociti padobranom, ali nisam nasao priliku,
vrijeme i ostalo. Rece Ludus. To je bio klik. Dalje je islo mailom,
telefonima itd. Skupina ludaka iz Cakovca do sad me vec sasvim uvjerila da
padobran nije bauk, vec krila i perje. Do ostvarenja davnog sna samo je jos
nesto tehnickih naprava, ali sto ces, mi ljudi nista vise ne znamo bez
strojeva.
Zahvaljujuci stroju koji su u Golubovcu sastavili zanesenjaci svog sna u
subotu sam vidio da imamo sve sto i Jonathan. Meni doduse nije islo glatko
kao nekima koji su to vec vjezbali, ali svaki je pocetak tezak. Osim toga
drzali su me pa nisam mogao pokazati svoj talent. Vugrek, Davor, Robi, Miki
i jos par cudaka iznad ogromnog su ventilatora izvodili upravo ono sto je
Bach opisao u svom genijalnom djelu. Doduse nisu padali nego je zrak strujao
oko njih prema gore, nema razlike. Lebdjeli su u zraku, prevrtali se na leda
i vracali na trbuh, rotirali oko vertikalne osi, dizali se i spustali. Sve
izuzetno kontrolirano, a upravljivo dlanovima, minimalnim pomacima nogu,
ruku, glave. Zapravo u prvi mah ne vjerujes sto vidis. Sprava se zove zracni
tunel. Ukoliko zavidite pticama, bacite se u zracni tunel kod Vugreka u
Golubovcu. Poslije tko zna, iz rakete.
Ludbreg 09.05.2011
Pozdrav pticama i inima
Zar ovdje nitko ne stanuje.
Kaj je? Nestalo inspiracije ili aviona.
Zavidite li pticama?
Kad je Galeb Johnatan Livingston postao best seller i kod nas se prodavao
kao vruce hrenovke, pitao sam se kakvo je iskustvo navelo Bacha da napise
takav tekst. Kao da citas Malog princa s neke ovozemaljske, nebeske,
distance, a opet realisticniji i cini ti se poput druga iz zajednicke,
zracne igre ili prividenja iz najfantasticnijih snova vjecno mladih,
kreativnih umova. Prema zivotopisu, naravno pilot, bas kao i Exupery. Moralo
je biti nesto u vezi s letenjem. Opisi Jonathanovih vratolomija, slamanja
leta, obrusavanja, prevrtanja i drugih akrobacija upravljivih minimalnim
pomacima dijela krila ili samo jedenog pera cinili su mi se posljedicom
pretjerane upotrebe nekih opijata i plodom bogate maste genijalnog pisca.
Svejedno, tekst je raspaljivao mastu i vodio me u mislima u visinu, u njegov
polozaj. Tada sam poceo zaviditi pticama na supljim kostima, krilima i
perju.
Poslije tog iskustva pao sam na zemlju. Diplomirao sam i poceo se u realnim
soc uvjetima boriti za mjesto pod suncem. Tko je probao i imalo plivao
protiv, tada najpopularnije struje, sigurno zna da to nije lako, osim toga
uvijek je tesko plivati protiv struje i sad npr. Nekako sam prezivio prvih
15 g tog rata i polako poceo opet gledati u visinu. Htio sam gledati svijet
Jonathanovim ocima. Letio sam vise puta avionima i preko oceana i na krace
relacije. Krasno, ali nije pravi osjecaj, nema vjetra na licu, uvjek ti je
toplo, vode te ko ovcu na klanje, ni na sto nemas utjecaja. Samo blijeda
slika onog sto ocekujes nakon Jonathana.
Poceo sam voziti bicikl. Prvo na more, a onda sam u par godina zahvaljujuci
beskonacnim studentskim praznicima biciklom obisao pola Evrope. Kao da
letis, ali nisko. Glava uglavnom spustena. Opet sam poceo gledati gore i
stao se penjati na visoke planine. Mnogo blize onome sto zamisljam da je
pernati prijatelj imao na umu kad je pokusavao uciniti nemoguce. Tumaras li
dovoljno dugo po planinama naides i na rupe u zemlji. Viseci na konopcima u
vertikalama Velebite ili Kite na Crnopcu ili koje druge jame sto ih kod nas
srecom ne manjka, bio sam blize letenju, ali vezan konopcem. Prakticno imam
samo dvije slobode gibanja: gore i dole, a Jonathan? Brzo sam potrosio i
najvise planine u dostupnom mi svijetu. Dvaput sam se penjao na najvisu
tocku kontinenta i uzivao u pogledima na sve strane. Kad iznad tebe nema
vise nicega, osim plavog neba ili tmurnih oblaka, cini ti se da bi sad mogao
poletjeti, samo da mahnes rukama i odlucis da ti to mozes. Zime u planinama
dovele su me do turnog skijanja, e to je letenje, ali opet nisko pri zemlji.
Vise sam puta tokom godina pomisljao da bi skok padobranom mogao biti vrlo
zanimljiv. Kopkalo me to povremeno, ali nije doslo na red. Sumnjo sam, mogu
li? U jednom mi je razgovoru, pred par mjeseci Emina odusevljeno pricala o
letenju motornim zmajem. Slusajuci je odusevljenu i gledajuci joj ozareno
lice spomenuh da sam imao ideju skociti padobranom, ali nisam nasao priliku,
vrijeme i ostalo. Rece Ludus. To je bio klik. Dalje je islo mailom,
telefonima itd. Skupina ludaka iz Cakovca do sad me vec sasvim uvjerila da
padobran nije bauk, vec krila i perje. Do ostvarenja davnog sna samo je jos
nesto tehnickih naprava, ali sto ces, mi ljudi nista vise ne znamo bez
strojeva.
Zahvaljujuci stroju koji su u Golubovcu sastavili zanesenjaci svog sna u
subotu sam vidio da imamo sve sto i Jonathan. Meni doduse nije islo glatko
kao nekima koji su to vec vjezbali, ali svaki je pocetak tezak. Osim toga
drzali su me pa nisam mogao pokazati svoj talent. Vugrek, Davor, Robi, Miki
i jos par cudaka iznad ogromnog su ventilatora izvodili upravo ono sto je
Bach opisao u svom genijalnom djelu. Doduse nisu padali nego je zrak strujao
oko njih prema gore, nema razlike. Lebdjeli su u zraku, prevrtali se na leda
i vracali na trbuh, rotirali oko vertikalne osi, dizali se i spustali. Sve
izuzetno kontrolirano, a upravljivo dlanovima, minimalnim pomacima nogu,
ruku, glave. Zapravo u prvi mah ne vjerujes sto vidis. Sprava se zove zracni
tunel. Ukoliko zavidite pticama, bacite se u zracni tunel kod Vugreka u
Golubovcu. Poslije tko zna, iz rakete.
Ludbreg 09.05.2011
Pozdrav pticama i inima