"Jerolim Duplancic"
Evo da ne bi bila tisina, ja imam nekaj reći.
Pošto nama još nije zatvoren aerodrom, pa možemo skakati, ja sam proslavio
svoj 1100-ti skok.
Udlučio sam probati u rikverc i čudno je to :)
1100. Cestitam, kaj skaces svaki dan tri puta? :-)
Kako je prosao moj prvi susret s padobrancom, tko zeli moze procitati nize.
Ludak s Civete silno mi je zagolicao mastu, ali cu mislim, ostati na
klasicnom padobranu, nadam se.
Padobranac
Jednom sam se iz doline Zadnjice popeo na Luknju pa po
Bambergovoj na Triglav. Spustio se do Dolica i po mulatjeri natrag do
vozila. To je trajalo 16 sati i bio sam jako umoran kao i dvoje suputnika
koji su prosli samo dio tog puta. Izmrcvaren sam si obecao da vise necu tako
dugo hodati i da sve mora imati svoju mjeru. Naravno da obecanje nisam
odrzao pa smo u subotu 28.06.08. Ljubo i ja ukupno hodali 18 sati i obecali
si da vise necemo tako dugo hodati. Moj prvi posjet Dolomitima je bio
krasan, ali i jako naporan. Samo hodanje i ne bi bio problem, po ravnom, ali
ako se pri tom moras popeti na 3250 m i isto toliko spustiti, na kraju si
prilicno razvaljen. Stijene su u Dolomitima nekako drukcije od recimo
Julijskih Alpa. Priroda je formirala nizove okruglih, siljatih i jako
visokih tornjeva. Naslanjaju se bokovima jedan na drugoga kao da se podupiru
u nastojanju da ostanu uspravni jos par eona vremena. Lice na snopove raketa
koje ce svaki tren poletjeti u nebo.
Krenuli smo u petak u 22 00 pa kroz Novu Goricu usli u
Itali. Kod Portogruara, simpaticnog gradica iz jedne ranije storije,
skrenuli desno, a onda je pocela potraga za citavim nizom malih gradova i
sela prema uputama iz Maserine knjige Cudovite Alpe. Prosli smo Pordenone,
lutali oko nekog gradica na C trazeci put za Longarone pa u rano jutro
usli u cudesno lijepu dolinu Piave. Strmom vijugavom cestama nad dubokim
kanjonima Piave oko 5 ujutro stigli smo u turisticko mjesto pa pitajuci
setaca psa konacno nasli parkiraliste kod ski zicare s pogledom na Civetu. S
te udaljenosti planina izgleda velicanstveno, a iz blizine je jos ljepsa. U
knjizi se spominje zicara koja bi nas mogla dici na 2000. U Italiji i pekare
pocinju raditi oko 9 00 pa nam se cekanje do pocetka rada zicare nije
mililo. Osim toga digla bi nas svega 400 m. Talijanskim cudima tu nije bio
kraj. Od troje uzetima naoruzanih penjaca starije dobi smo saznali gdje je
planinska cesta po kojoj se nesmije voziti, ali smije hodati pa smo po njoj
za tren stigli na 2100 m do Refugio Coldai. Pojeo sam gustu juhu od povrca,
malo poboljsao okus u ustma pivom i pitao konobaricu gdje je staza prema
ferati Alleghezi. Zgranuto me pogledala i pocela zustro objasnjavati da ne
mozemo na Civetu tim putem zbog opasnosti od padajuceg leda i kamenja i da
je jos prerano za taj put. Cudno sam je gledao pa je pozvala sefa koce koji
zna vise pa nam je i on objasnjavao da cemo poginuti krenemo li tim putem te
da se na Civetu u ovo doba jednostavno ne moze nikakvim putem. Malo smo se
zabrinuli i nakon kraceg savjetovanja u uzem krugu zakljucili da oni
vjerojatno pretjeruju jer domari uvjek nastoje prikazati uvjete u planini
tezima nego sto jesu da bi smanjili rizik od nesreca. Provjerit cemo u zivo
pa ako ne bude islo kaj se moze.
Kupio sam kartu Tabaco br 25 i na njoj se lijepo vide svi
putevi pa smo brzo nasli stazu 556 i nastavak 557 do samog ulaza u feratu
Alleghezi. Trojica s uzetima motala su se u kotlini prije ferate i pratili
nas zabrinutim pogledima kad smo se penjali prema metalnim ljestvama
ubodenim u vertikalnu stijenu. Ulaz potsjeca na ulaz u Turski zljeb, samo je
sve puno, puno vece. Prilaz ulazu prijeci debela naslaga snijega pa se treba
malo dovijati da se dokopas uzeta i ljestava. Vertikalna stijena bila je
uglavnom suha, vrijeme mirno, a Sunce se izmjenjivalo s maglom i oblacima.
Za sada nikakvih najavljenih strahota pa smo stali napredovati uskom
pukotinom osigurani ziperima za celicnu sailu napetu poput zice na gitari.
Iako je ferata cini ti se beskonacna sva su osiguranja u besprijekornom
stanju. Nasli smo samo dva klina malo razlabavljena u lezistima. Oko tri
stotine metara od ulaza spustajuci se priblizavao nam se Talijan. Odustao je
na prvoj vecoj naslazi snijega i rekao da se dalje ne moze i da to nije za
ljude. Krenuli smo pogledati tu strahotu. Na jednoj polici s krasnim
pogledom sirine metar i pol malo smo predahnuli, popili osvjezenje i
nastavili. Na snijeznoj plohi nasli smo talijanov trag. Tri je puta stao na
snijeg, zabio prste obje ruke u meko bijelilo i vratio se. No ako su to te
strahote i opasnosti, mi smo ipak probali i teze uvjete. Malo kasnije
nazreli smo stare tragove jednog penjaca. Mozda dan dva, ali sunce brzo topi
snijeg pa trag nestaje. Prilicno ozareni i s vise vjere u povoljen ishod
uspona, pretrcali smo snijeznu strminu i usli medu ponore s jedne i siljate
tornjeve s druge strane. Mjestimicno nema osiguranja, a strmi je teren
prekriven nestabilnim, palim kamenjem koje lako sklizne i odjuri u provaliju
pa treba malo paziti. U jednom je uskom procjepu snijeg prekrio dugacak dio
uzeta pa je netko zavezao svjeze uze 9 mm i osigurao nezgodno mjesto.
Iskoristili smo uze i uskoro bili na sirokim strmim poljanama s mnogo
snijega po kojem se bez ikakvog problema moglo penjati bez deraza. Jedino
sam cepin drzao spreman, a ljubo stap. Uskoro smo siljate tornjeve gledali
duboko ispod sebe i divili se njihovim oblicima i formama. Mnogo je puta
izgledalo da se konacno penjemo na sam vrh i mnogo smo se puta s uzdahom
hvatali za nove izbocine te nastavljali uvis. Kad je tome ipak dosao kraj
imali smo sto gledati uokolo sebe i diviti se planinama, jezerima i
jedinstvenoj kuglici u ovom dijelu svemira. Vrh je dobro pokriven snijegom i
izgleda prekrasno. Ima naravno kriz i kutiju s knjigom. Zadnji zapis u njoj
ima datum iz 2007. Popili smo butelju Frankovke i veselili se postojanju.
Bilo je vec kasno popodne pa smo krenuli silaziti po snijegu i kamenju.
Pri spustanju se uglavnom nismo osiguravali vec drzali uze samo rukama.
Spustajuci se kroz dugacak procjep cuo sam razgovor na polici na kojoj smo
se odmarali kod uspona i zatekao na njoj kompica u razgovoru s Belgijancem.
On se kaze svakog radnog dana, poslije posla, penje na Malu Civetu i BASE
padobranom baca u provaliju nastojeci stici udolinu. Spomenuo je da smo prvi
koje je sreo ovdje ove godine. Sjetio sam se Baksine price o jami Mamet pa
rekoh da kod nas ima rupa u koju je jedan covjek skocio padobranom. Ozarena
lica, sugovornik rece da je to njegov prijatelj i da ima njegovo odijelo s
letnim krilima kojima jedno vrijeme jedri prije otvaranja padobrana. To
znaci da njegov prijatelj poznaje mojeg prijatelja koji je sudjelovao u
osiguranju spomenutog skoka. Kako je svijet malo mjesto. Pozvao sam ga u
posjet, a na rastanku me zabrinuto pitao jesmo li vidjeli uze zavezano nad
provalijom i snijeznim nanosom jer mu treba kod uspona. Naravno da uze nismo
maznuli pa smo svi bili zadovoljni. Silazeci mislili smo luda li covjeka,
penjuci se mislio je ludih li ljudi. Spustanje je potrajalo, a i povratak do
koce. Pao je mrak pa smo mjestimicno tesko nalazili stazu i do Coldai koce
stigli u 22 i 10 min. Pred petnaest minuta gledali smo je s visine
osvijetljenu i veselili se obroku i picu. Nabrusili smo se na crveno vino.
Medutim kao i obicno, covjek snuje Talijan odreduje. Koca je bila u mraku, a
ulaz zatvoren. Pritiskali smo osvijetljeno zvono, svijetlili u prozore,
glasno razgovarali, lupali opremom i na kraju se krenuli spustati po strmoj
prilaznoj stazi prema vozilu. Sada je svaki korak po neravninama bio pravo
mucenje. Oprali smo se vlaznim maramicama i vodom te zaspali umorni u vozilu
oko 24 00.
Otada me proganja jedna sumorna misao. Ako slomis nogu negdje u Dolomitima,
uspijes se nekako dovuci do koce iza deset na vecer, talijani ce te ostaviti
da iskrvaris pred vratima jer nisi dosao na vrijeme.
Pozdrav