Svemirko
2008-04-28 12:03:42 UTC
Petak
Sa burekom u djepu (zivotna skola) oko 15h dolazim na Lucko. Trebalo skakati
iz bijelog rijeckog AN-2. No, buduci da je trebalo nadolijat ulja, cekicem
doraditi glavu motora, na natkovnju iskovati novi klip i statigajasveznam,
malo se oduzilo cekanje. A onda shvatio sam da su nas prosli vikend (kada
smo prvi put skakali) dobro preveslali. Kako? Evo kako: prosli vikend kaze
nam pilot: "Ajde, prije prvog skoka svaki padobranac tecajac mora rukom
okrenuti elisu za jedan krak - to vam je za srecu!". Mi svi pohitali ko
pcele na med, uz krikove: Men! Men! Ja cu jos jedanput, i sl. Sada stojim tu
sa avio-mehanicarem koji me zamolio istu stvar. Cudim se ja i kazem mu: "E,
ja sam prosli vikend okrenuo elisu za srecu pa sad ne moram.": Gleda me ovaj
u cudu i kaze:"Kakva sreca, elisu moramo rukom okretati da izbacimo ulje iz
cilindara inace dodje do hidraulickog udara i krepa motor!". Eto, covjek uci
dok je ziv i svejedno krepa bedast. Kad je pregled motora bio gotov - krenuo
jak vjetar i kisa. Ekipa je otisla doma ili na drink u Bacvicu, a nas
nekoliko luzera je uporno cekalo ne bi li privolili pilota da nas malo
provoza u toj konzervi za koju nas je vecina nostalgicno vezana. I na kraju
kaze pilot "Moze! Napravim prvo dva kruga pa se spustim po vas!". I tak je i
bilo. Prekrasna panorama Zagreba i okolice se mogla vidjeti kroz izbocene
kalotaste prozore. Nije bilo skakanja, al' je guza ipak bila u zraku :)
Subota
Dosao ujutro. Burek u djepu je postao dio obavezne opreme. Ovo se pokazalo
kao izvrsna investicija jer covjeka zasiti na skoro cijeli dan a i ukusan
je. Danas krasan dan za skakanje. Ima vjetra al' je okej. Glavni i odgovorni
urednik dize pogled ka nebu ne bi li primio kakav znak opasnosti od visih
autoriteta. Hm, iznosi se kriz, skace se, jeeeeeeeeeee. Taj dan odradio sam
tri skoka koja su, za pravo cudo, bila pro(a)gresivno bolja. Prvo je iskocio
Robert sa svojim krilima. Covjek skocio, nije nit' okom trepnuo, kao da je
rekao "Dobar dan!". Nama tecajcima nelagodno. Samo Djuro legenda se smjeska.
Smjeska se dok penjemo, smjeska se na vratima, smjeska se u zraku. U cemu je
tajna, ne znam, al' kamera koja nas je snimala sa Vanjine kacige ne laze. Ja
prezadovoljan. Iskocim, otvori se padobran. Malo lijevo, malo desno.
Pogledam visinomjer kad ono 1500 feet-a. Vrtim se jos minutu tamo-amo.
Pogledam visinomjer kad ono opet 1500 feet-a. Tko tu koga .... Aha, ravno
smo ispod veceg kumulusa pa usisava. Padobranstvo se nacas pretvorilo u
paragliding, hihihi. Uz laganu spiralu lagano i iscurio. Poslije sva tri
skoka napravili rostilj, i u stvari jedini koji su izgubili glavu taj dan su
bili tih par sirotih piceka (nek se zna, samo sam ih omirisao,hehe). Svi se
doma vratili crveni ili preplanuli, ko svabe nakom prvog dana na plazi.
Sunce radi svoje, a ulje smo radje stedjeli za namociti kruh sa rostilja.
Nedjelja
Dosao tek oko podne, opet s burekom u djepu. Yebemu vise taj burek, ne da mi
ga se vise jesti. A glad cini svoje. Morat cu ubuduce nositi nekakve
manjirke s hranom. Ne znam kak iskusniji padobranci rjesavaju ovakve
ekstremne situacije, al' ih do sad nisam vidio da hrdaju kakav sendvic ili
slicno. Danas je bila tekma u preciznom slijetanju pa je bila guzva za
avion. Ja skocio samo jedan skok, vise nisam stigao. Previse zgodnih cura
tamo gdje pakiramo, sa svakom par recenica i prodje vrijeme. Valjda ce
slijedeci vikend biti bolje.
Sa burekom u djepu (zivotna skola) oko 15h dolazim na Lucko. Trebalo skakati
iz bijelog rijeckog AN-2. No, buduci da je trebalo nadolijat ulja, cekicem
doraditi glavu motora, na natkovnju iskovati novi klip i statigajasveznam,
malo se oduzilo cekanje. A onda shvatio sam da su nas prosli vikend (kada
smo prvi put skakali) dobro preveslali. Kako? Evo kako: prosli vikend kaze
nam pilot: "Ajde, prije prvog skoka svaki padobranac tecajac mora rukom
okrenuti elisu za jedan krak - to vam je za srecu!". Mi svi pohitali ko
pcele na med, uz krikove: Men! Men! Ja cu jos jedanput, i sl. Sada stojim tu
sa avio-mehanicarem koji me zamolio istu stvar. Cudim se ja i kazem mu: "E,
ja sam prosli vikend okrenuo elisu za srecu pa sad ne moram.": Gleda me ovaj
u cudu i kaze:"Kakva sreca, elisu moramo rukom okretati da izbacimo ulje iz
cilindara inace dodje do hidraulickog udara i krepa motor!". Eto, covjek uci
dok je ziv i svejedno krepa bedast. Kad je pregled motora bio gotov - krenuo
jak vjetar i kisa. Ekipa je otisla doma ili na drink u Bacvicu, a nas
nekoliko luzera je uporno cekalo ne bi li privolili pilota da nas malo
provoza u toj konzervi za koju nas je vecina nostalgicno vezana. I na kraju
kaze pilot "Moze! Napravim prvo dva kruga pa se spustim po vas!". I tak je i
bilo. Prekrasna panorama Zagreba i okolice se mogla vidjeti kroz izbocene
kalotaste prozore. Nije bilo skakanja, al' je guza ipak bila u zraku :)
Subota
Dosao ujutro. Burek u djepu je postao dio obavezne opreme. Ovo se pokazalo
kao izvrsna investicija jer covjeka zasiti na skoro cijeli dan a i ukusan
je. Danas krasan dan za skakanje. Ima vjetra al' je okej. Glavni i odgovorni
urednik dize pogled ka nebu ne bi li primio kakav znak opasnosti od visih
autoriteta. Hm, iznosi se kriz, skace se, jeeeeeeeeeee. Taj dan odradio sam
tri skoka koja su, za pravo cudo, bila pro(a)gresivno bolja. Prvo je iskocio
Robert sa svojim krilima. Covjek skocio, nije nit' okom trepnuo, kao da je
rekao "Dobar dan!". Nama tecajcima nelagodno. Samo Djuro legenda se smjeska.
Smjeska se dok penjemo, smjeska se na vratima, smjeska se u zraku. U cemu je
tajna, ne znam, al' kamera koja nas je snimala sa Vanjine kacige ne laze. Ja
prezadovoljan. Iskocim, otvori se padobran. Malo lijevo, malo desno.
Pogledam visinomjer kad ono 1500 feet-a. Vrtim se jos minutu tamo-amo.
Pogledam visinomjer kad ono opet 1500 feet-a. Tko tu koga .... Aha, ravno
smo ispod veceg kumulusa pa usisava. Padobranstvo se nacas pretvorilo u
paragliding, hihihi. Uz laganu spiralu lagano i iscurio. Poslije sva tri
skoka napravili rostilj, i u stvari jedini koji su izgubili glavu taj dan su
bili tih par sirotih piceka (nek se zna, samo sam ih omirisao,hehe). Svi se
doma vratili crveni ili preplanuli, ko svabe nakom prvog dana na plazi.
Sunce radi svoje, a ulje smo radje stedjeli za namociti kruh sa rostilja.
Nedjelja
Dosao tek oko podne, opet s burekom u djepu. Yebemu vise taj burek, ne da mi
ga se vise jesti. A glad cini svoje. Morat cu ubuduce nositi nekakve
manjirke s hranom. Ne znam kak iskusniji padobranci rjesavaju ovakve
ekstremne situacije, al' ih do sad nisam vidio da hrdaju kakav sendvic ili
slicno. Danas je bila tekma u preciznom slijetanju pa je bila guzva za
avion. Ja skocio samo jedan skok, vise nisam stigao. Previse zgodnih cura
tamo gdje pakiramo, sa svakom par recenica i prodje vrijeme. Valjda ce
slijedeci vikend biti bolje.